субота, 21. април 2012.

Ploče za pusto ostrvo - Kris Kristofferson "The Austin Sessions" (1999)


Kris Kristoferson je za mene prvo bio Bili Kid u najlepšem marihuana vesternu iz šezdesetih “Bivši prijatelj Kid”, zatim buntovni kamiondžija Rubber Duck u “Konvoju” (oba režirao veliki Sem Pekinpo), pa tek posle tamo neki country pevač, koji me nije preterano zanimao, sve dok na takve zvuke nije počela da me lomi nostalgija za bioskopskim detinjstvom i najboljim filmovima na svetu, koji su se prikazivali nedeljom u 17h (prevod - Nada i Kosta Carina). Tada sam shvatio da je američka country muzika bitno uticala na izgradnju mog emotivnog i estetskog sklopa, i tako postala sastavni deo mog života. Baš kao Sem Pekinpo sa svojim filmovima i Kris Kristoferson sa svojim lepim pesmama.

Jedna od ploča koje bih takođe obavezno poneo sa sobom je album “The Austin Sessions” iz 1999.godine na kojoj je napravljen esencijalni presek Kristofersonove kantautorske karijere i koja na najbolji mogući način pokazuje značaj, uticaj i doprinos ovog čoveka američkoj pop kulturi i pravcu poznatijem kao Cosmic American Music čiji je rodonačelnik Gram Parsons. Tu se nalaze gotovo sve najbitnije pesme koje je K.K. napisao, obradio ili proslavio; od himne "Me and Bobby McGee", preko "Sunday Morning Coming Down","For the Good Times", "Help Me Make It Through the Night", "Why Me" do "Please Don't Tell Me How the Story Ends". Njegove pesme su iskrene, jednostavne i slikovite. Himne poraženih, ostavljenih i zaboravljenih ljudi koji se još uvek nisu predali. Ljudi koji
gledaju u oči život koji ih nemilosrdno šiba i gamenskim šarmom jednog Stiva MekKvina i Džejmsa Koburna nastavljaju dalje.


Na albumu gostuje prijateljska ekipa koja je zapravo sam krem američke country rock scene. U pitanju su Steve Earle, Jackson Browne, Matraca Berg, Vince Gill, Marc Cohn, Alison Krauss, Catie Curtis i Mark Knopfler. Mislim da je to jedan od albuma koji se najviše vrteo u intimnom gnezdu Jorgoslovlja. Kao što sam već jednom rekao, slušajući sve te sjajne pesme mogao sam u svojoj glavi da ponavljam scene iz filmova Džona Forda, Henrija Hataveja, Sema Pekinpoa ili Bada Betikera. Mogao sam jasno da vidim horizont, zalazak sunca i usamljenog kauboja kako odlazi. To je romantičarski pogled na svet. Današnja vremena su skroz drugačija. Zato volim da slušam country muziku jer me ista podseća na činjenicu da se suština krije u jednostavnosti i svedenim formama.

Нема коментара:

Постави коментар