петак, 18. јун 2010.

PAVLOVA PRIČA

Sedeo je za kafanskim stolom i pušio. Nije želeo nikog pored sebe u tom trenutku. Pomislio je kako bi mu sada svako smetao. Ispijao je vinjačiće i slušao lokalni orkestar koji je svirao „Ljiljanu“ od Tome Zdravkovića. Utonuo je u svoje misli i gasio oporu gorčinu Rubinovog vinjaka malom kiselom vodom.
Od kad je pre tri meseca ostao bez žene, svake večeri je odlazio u lokalnu kafanu. Valjda je tamo nalazio utehu. Radio je čitav život u jednoj fabrici koja je propala kao i većina fabrika u zemlji u kojoj je živeo. Bio je metalostrugar i voleo je svoj posao. Radio ga je pošteno. Onako kako je malo ljudi umelo da radi. Deca su posle školovanja otišla svojim putem u druge gradove, dok je Pavle ostao sa svojom Lekom u čaršiji koju je napuštao samo kada je morao. Jednom 1967.godine kada je služio vojsku u Sarajevu, tri puta (1976, 1979 i 1983) kada je vodio porodicu na letovanje u radničko odmaralište negde oko Makarske, jednom kada je išao sinu na zakletvu u Strumicu (1986) i jednom kada je bio u Beogradu povodom male hirurške intervencije vezane za benigni tumor na debelom crevu (1990). Pričao je tada svima kako mu se dopala Slavija, ali i kako je na Terazijama, pre no što je otišao u bolnicu popio najslađe pivo, jer je mislio da mu je poslednje. Takođe je pričao kako je kraj njega u bolnici ležao neki kaskader koji je igrao u svim partizanskim filmovima, kojeg je čak za vreme njegovog boravka u bolnici obišao Bata Živojinović. Tada se rukovao sa Batom. Bilo mu je baš milo.
Posle toga je krenuo rat i Pavlov svet u koji je verovao svim srcem, počeo je da se raspada. Prvo je zavoleo Slobodana, pa se posle par godina razočarao, onda je zavoleo Vuka, pa se posle par godina razočarao. Danas ne voli nikoga, osim svoje dece koja mu nedostaju i njegove verne pratilje Leke koju je odneo rak pre tri meseca. Palo mu je na pamet kako joj je jednom rekao da ne može da živi bez nje i da mu je ona najveća radost u životu. Leka je bila domaćica. Skromna i prostodušna žena koju su voleli svi ljudi u komšiluku. Pavle je to znao. Posebno je bio ponosan kada su joj neke školovane gospođe ukazivale duboko poštovanje na ulici. Za sebe je uvek tvrdio da je namćor koji ne zaslužuje takvu ženu kraj sebe. Prijatelji su mu obično govorili: „Pavle...mnogo ti je dobra Leka...svećom da si je tražio, ne bi je našao.“ Komšinica Cana je jednom prilikom rekla da joj je u kapeli, posle Lekine sahrane, sa tugom i suzama u očima šapnuo :„Ostala je tamo prekrivena cvećem.“
Orkestar je i dalje svirao kafanske pesme. Pavle je sedeo i pušio. Mislio je u sebi kako je Toma Zdravković umeo da napiše pesmu od nekoliko strofa i da u istu ugradi čitav jedan život sa patnjom koja plete paukovu mrežu u čovekovoj duši. Znao je da će jednog dana, možda veoma brzo, ostati i on tamo negde prekriven cvećem, s tim što će ga na tim vratima sigurno sačekati njegova dobra stara Leka. U to ime je popio još jedno vinjače. Naslonio se na stolicu i sklopio oči. Ljudi oko njega nastavili su da pričaju i da se smeju. Čuo ih je kao iz daljine. Nisu mu smetali. Bilo mu je svejedno.

3 коментара:

  1. Mozda si samo LINK za PESMU trebao da stavis na pocetku (tako da "ide" u bekgraundu :D) ... sorry, ja to tako-malo "redateljski" :D ... inace, CISTA 10ka (kao i uvek) !!!

    ОдговориИзбриши
  2. Ok je Kris, prihvatam sve sugestije, ali nekako mi je više legla za "odjavnu špicu".;)

    Miljo, hvala! Inače dok sam radio kao sudijski saradnik sve moje presude nisu imale više od dve stranice, tako da sam sebe prozvao Karverom za sudske presude:)

    ОдговориИзбриши