понедељак, 2. новембар 2009.

DŽEZIRANI BEOGRAD


Photo: Nesha Joe Pass Shovin

Bilo je to jedno od onih večeri kada se obično osećam kao lik koji je upao u neku priču Dž.D.Selindžera ili Normana Majlera. Razum mi sve vreme govori da sam u Beogradu, i da ću ujutru morati da ustanem i odem na posao, boreći se sa hladnom košavom koja nemilosrdno šiba niz padine Višnjičke Banje i crnim mislima zbog najavljenog otkaza, dok mi srce i iracionalno nadahnuće ukazuju da je ispred mene neverovatan prizor. Na bini je Terens Blančard, trenutno najbolji jazz trubač na svetu. Čovek koji je pisao muziku za većinu filmova Spajka Lija. Ne... ja nisam u Srbiji...ja sam negde na Grinič Vilidžu ili nekom otmenom Jazz Festivalu na Menhetnu.Kada izađem odavde, zaustaviću žuti taxi i otići na ugao VIII avenije. Možda naletim na Rozanu Arket.

Posle Blančardovog kvinteta, na binu je sa svojom vrhunskom bi-bap swing pratnjom izašao Kurt Eling, trenutno najveći živi jazz pevač na svetu. Pevao je „My foolish heart”.

The night is like a lovely tune, beware my foolish heart!
How white the ever constant moon, take care, my foolish heart!
There's a line between love and fascination,
That's hard to see on an evening such as this,
For they give the very same sensation.




Ostatak koncerta je za pamćenje. Kurt Eling je fantastičan pevač i prvorazredni zabavljač. Čovek vlada scenom. Neko mi je nekada pomenuo da ga podseća na Majkla Bublea, ali mislim da je Buble previše podesan i glavnotokovski da bi mogao da se meri sa Elingom. Kurt Eling je više jazzy od Bublea. I muzički i vizuelno. To vam je kao kada bi ste stavili Kita Ričardsa i Pola Makartnija jednog naspram drugog. Eling je zapravo Kit Ričards novije jazz scene. Sjajan koncert! Sjajan trip kroz prašumu amerikanofilskog hedonizma, pogotovu kada im se na kraju pridružio Blančard i kada je sve zadobilo obličje spontane džemsešn završnice. RESPECT!

Нема коментара:

Постави коментар